Meal Seç / Sure Seç

(BOSNIAN) QURAN
12 - Yûsuf
Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo,
        
1. Elif-lam-ra. Ovo su ajeti Knjige jasne!
2. Objavljujemo je kao Kur’an na arapskom jeziku da biste razumjeli.
3. Objavljuju}i ti ovaj Kur’an, Mi tebi o najljep{im doga|ajima kazujemo iako prije njega nisi doista ni{ta znao:
4. Kada Jusuf re~e ocu svome; "O o~e moj, sanjao sam jedanaest zvijezda, i Sunce i Mjesec, i u snu sam ih vidio kako mi se pokloni{e",
5. on re~e: "O sinko moj, ne kazuj svoga sna bra}i svojoj, da ti ne u~ine kakvu pakost, {ejtan je doista ~ovjeku otvoreni neprijatelj.
6. I eto tako, Gospodar tvoj }e tebe odabrati, i tuma~enju snova te nau~iti, i milo{}u Svojom tebe i Jakubovu porodicu obasuti, kao {to je prije tebe obasuo pretke tvoje, Ibrahima i Ishaka. - Gospodar tvoj, zaista, sva zna i mudar je."
7. U Jusufu i bra}i njegovoj nalaze se pouke za sve koji se raspituju.
8. Kada oni reko{e: "Jusuf i brat njegov dra`i su na{em ocu od nas, a nas je ~itava skupina. Na{ otac, zaista, o~ito grije{i.
9. Ubijte Jusufa ili ga u kakav predio ostavite, - otac va{ }e se vama okrenuti, i poslije toga }ete dobri ljudi biti", -
10. jedan od njih re~e: "Ako ba{ ho}ete ne{to da u~inite, onda Jusufa ne ubijte, ve} ga na dno nekog bunara bacite, uze}e ga kakva karavana."
11. "O o~e na{," – reko{e oni – "za{to sumnja{ u na{a osje}anja prema Jusufu. Mi mu zaista `elimo dobro.
12. Po{alji ga sutra s nama da se zabavi i razonodi, mi }emo ga, sigurno, ~uvati."
13. "Bi}e mi doista `ao ako ga odvedete, a pla{im se da ga vuk ne pojede kad vi na njega ne budete pazili" – re~e jakub.
14. "Kako }e ga vuk pojesti, a nas ovoliko!" – reko{e oni -, "mi bismo tada zaista bili izgubljeni."
15. I kada ga odvedo{e i odlu~i{e da ga bace na dno bunara, Mi mu objavismo: "Ti }e{ ih o ovom postupku njihovu obavijestiti, a oni te ne}e prepoznati."
16. I uve~e do|o{e ocu svome pla~u}i.
17. "O o~e na{," – reko{e – "bili smo oti{li da se trkamo, a Jusufa smo ostavili kod na{ih stvari, pa ga je vuk pojeo. A ti nam ne}e{ vjerovati, iako istinu govorimo."
18. I doneso{e ko{ulju njegovu la`nom krvlju okrvavljenu. "U va{im du{ama je ponikla zla misao" – re~e on – i ja se ne}u jadati, od Allaha ja tra`im pomo} protiv ovoga {to vi iznosite."
19. I do|e jedna karavana, te posla{e vodono{u svoga i on spusti vedro svoje. "Mu{tuluk!’ – viknu on – "evo jednog dje~aka!" I oni su ga kao trgova~ku robu sakrili, a Allah dobro zna ono {to su uradili.
20. I prodado{e ga za jeftine pare, za nekoliko gro{a; jedva su ~ekali da ga se oslobode.
21. i onda onaj iz Misira, koji ga je kupio, re~e `eni svojoj: "U~ini mu boravak prijatnim! Mo`e nam koristan biti, a mo`emo ga i posiniti!" I eto tako Mi Jusufu dadosmo lijepo mjesto na Zemlji i nau~ismo ga tuma~enju snova -–a Allah ~ini {ta ho}e, ali ve}ina ljudi ne zna.
22. I kad on stasa, Mi ga mudro{}u i znanjem obdarismo; tako Mi nagra|ujemo one koji dobra djela ~ine.
23. I po~e da ga na grijeh navodi ona u ~ijoj je ku}i bio, pa zaklju~a sva vrata i re~e: "Hodi!" – "Sa~uvaj Bo`e!" – uzviknu on -, "vlasnik me moj lijepo pazi; a oni koji dobro uzvrate zlim ne}e nikad uspjeti."
24. I ona je bila po`eljela njega, a i on bi nju po`elio da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao – tako bi, da odvratimo od njega izdajstvo i blud, jer je on uistinu bio Na{ iskreni rob.
25. I njih dvoje prema vratima potr~a{e – a ona razdera straga ko{ulju njegovu – i mu`a njezina kraj vrata zateko{e. "Kakvu kaznu zaslu`uje onaj koji je htio da `eni tvojoj zlo u~ini" – re~e ona – "ako ne tamnicu ili kaznu bolnu?"
26. "Ona je poku{ala da mene na grijeh navede" – re~e Jusuf. – "Ako je ko{ulja njegova s prijeda razderana onda ona istinu govori, a on neistinu," – primjeti jedan ro|ak njezin -,
27. " a ako je ko{ulja njegova straga raderana, onda ona la`e, a on govori isitnu."
28. I kada on vidje da je ko{ulja njegova straga razderana, re~e: "To je jedno od va{ih lukavstava, va{a lukavstva su zaista velika!
29. Ti, Jusufe, ostavi se toga, a ti tra`i opro{tenje za grijeh svoj, jer si zaista htjela da zgrije{i{!"
30. I `ene u gradu po~e{e govorkati: "Upravnikova `ena navra}ala momka svoga na grijeh, u njega se ludo zagledala! Mi mislimo da jako grije{i."
31. I kad ona ~u za ogovaranja njihova, posla po njih, te im priredi divane, dade svakoj od njih po no` i re~e: "Iza|i pred njih!" A kad ga one ugleda{e, zadivi{e se ljepoti njegovoj i po rukama svojim se poreza{e; "Bo`e, bo`e!" – uskliknu{e – "ovo nije ~ovjek, ovo je melek plemeniti!’
32. "E to vam je onaj zbog koga ste me korile" – re~e ona. "Istina je da sam htjela da ga na grijeh navratim, ali se on odupro. Ako ne u~ini ono {to od njega tra`im, bi}e sigurno u tamnicu ba~en i poni`en."
33. "Gospodaru moj," – zavapi on – "dra`a mi je tamnica od ovoga na {to me one navra}aju? i ako Ti ne odvrati{ od mene lukavstva njihova, ja mogu prema njima naklonost osjetiti i lakosmislen postati."
34. I Gospodar njegov usli{a molbu njegovu i spasi ga lukavstva njihova; On, uistinu, sve ~uje i zna.
35. Poslije im na pamet pade, iako su se bili uvjerili da je nedu`an, da ga za neko vrijeme bace u tamnicu.
36. S njima su u tamnicu u{la jo{ dva momka. "Ja sam sanjao da cijedim gro`|e" – re~e jedan od njih. – "A ja, opet,: - re~e drugi – "kako na glavi nosim hljeb koi ptice kljuju. Protuma~i nam to, jer vidimo da si zaista dobar ~ovjek."
37. "Nijedan obrok hrane ne}e vam donesen biti, a da vam ja prije ne ka`em {ta }ete dobiti," – re~e Jusuf. "To je smo dio onoga ~emu me nau~io Gospodar moj, ja se klonim vjere naroda koji u Allah ne vjeruje i koji i onaj svijet ne priznaje,
38. i ispovijedam vjeru predak svojih, Ibrahima i Ishaka i Jakuba; nama ne prili~i da ikoga Allahu smatramo ravnim. To je Allahova milost prema nama i ostalim ljudima, ali ve}ina ljudi nije zahvalna.
39. o drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemo}ni?
40. Oni kojima se, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci va{i, - Allah o njima nikakav dokaz nije objavio. Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da se klanjate samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali ve}ina ljudi ne zna.
41. O drugovi moji u tamnici, jedan od vas }e gospodara svoga vinom pojiti, a drugi }e raspet biti, pa }e mu ptice glavu kljuvati. Ono {to ste pitali samo to zna~i!"
42. A onome od njih dvojice za koga je znao da }e spasen biti re~e: "Spomeni me gospodaru svome!’ – ali {ejtan u~ini te on zaboravi da ga spomene gospodaru svome, i Jusuf ostade u tamnici nekolike godine.
43. I vladar re~e: "sanjao sam kako sedam mr{avih krava pojede sedam debelih, i sanjao sam sedam klasova zelenih i sedam drugih sasu{enih. O velika{i, protuma~ite mi san moj ako snove znate tuma~iti?"
44. "Zbrkanih li snova!’ – reko{e oni – "mi snove ne znamo tuma~iti."
45. I tada, poslije toliko vremena, sjeti se jedan od one dvojice, onaj koji se spasio, i re~e: "Ja }u vam protuma~iti san, samo me po{aljite!’
46. "Jusufe, o prijatelju, protuma~i nam {ta zna~i: sedam mr{avih krava pojede sedam debelih; i sedam klasova zelenih i sedam drugih sasu{enih, - pa da se vratim ljudima, da bi oni saznali."
47. "Sija}ete sedam godina uzastopno" – re~e -, "pa ono {to po`anjete u klasu ostavite, osim ono malo {to }ete jesti,
48. jer }e poslije toga do}i sedam te{kih koje }e pojesti ono {to ste za njih pripremili, osta}e jedino ono malo {to }ete za sjetvu sa~uvati.
49. Zatim }e, poslije toga, do}i godina u kojoj }e ljudima ki{e u obilju biti i u kojoj }e cijediti."
50. I vladar re~e: "Dovedite mi ga!" I kad Jusufu izaslanik do|e, on re~e: "Vrati se gospodaru svome i upitaj ga: ’[ta je s onim `enama koje su svoje ruke porezale – Vlasnik moj dobro zna spletke njihove!’"
51. "[ta se dogodilo kad ste Jusufa na grijeh navra}ale?" – upita vladar. – "Bo`e sa~uvaj!’ – reko{e one – "mi o njemu ni{ta ru`no ne znamo!" – "Sad }e isitina na vidjelo iza}i" – re~e upravnikova `ena -, "ja sam njega na grijeh navra}ala, on je istinu rekao.
52. Isto tako on neka zna da ga ja nisam, dok je bio odsutan, iznevjerila jer Allah ne da da se ostvare lukavstva podmuklih.
53. Ja ne pravdam sebe, ta du{a je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar tvoj smiluje. Gospodar moj zaista pra{ta i samilostan je."
54. I vladar re~e: "Dovedite mi ga, uze}u ga u svoju svitu" – i po{to porazgovara s njim, re~e mu: "Ti }e{ od danas kod nas uticajan i pouzdan biti."
55. "Postavi me: - re~e – "da vodim brigu o stovari{tima u zemlji, ja sam zaista ~uvaran i znan."
56. I tako Mi Jusufu dadosmo vlast u zemlji, boravio je ondje gdje je htio: milost svoju Mi dajemo onome kome ho}emo i ne dopu{tamo da propadne nagrada onima koji dobra djela ~ine.
57. A nagrada na onom svijetu je bolja za one koji vjeruju i koji se grijeha ~uvaju.
58. I do|o{e bra}a Jusufova i u|o{e k njemu, pa ih on poznade, a oni njega ne poznado{e.
59. I kad ih namiri hranom potrebnom, re~e: "Dovedite mi svoga brata koji je ostao s ocem va{im, zar ne vidite da punu mjeru dajem i da goste ne mo`e biti bolje primam.
60. Ako mi ga ne dovedete, ne}ete vi{e od mene hrane dobiti i ne dolazite mi!’
61. "Pobrinu}emo se da ga nekako od oca njegova izmamimo, zaista }emo tako postupiti" – reko{e oni.
62. A Jusuf re~e momcima svojim: "Stavite njihove stvari u tovare njihove, oni }e ih, kad se vrate svojima, prepoznati i opet }e se vratiti."
63. I po{to se vrati{e ocu svome, reko{e; "O o~e na{, vi{e nam ne}e hranu davati. Zato po{alji s nama brata na{eg da bismo dobili hranu, a mi }emo ga zaista ~uvati."
64. "Zar da vam ga povjerim kao {to sam prije povjerio brata njegova?" – re~e on. "Ali, Allah je najbolji ~uvar i On je najmilovistiji!’
65. A kad otvori{e tovare svoje i na|o{e da su im vra}ene stavari njihove, oni reko{e: "O o~e na{, {ta mo`emo vi{e po`eljeti? Evo, vra}ene su nam stvari na{e, i hranom }emo ~eljad na{u namiriti, i brata na{eg }emo ~uvati, a i jedan kamilin tovar hrane }emo vi{e dobiti; to je neznatan tovar."
66. "Ja ga s vama ne}u poslati’ – re~e – "dok mi se tvrdo Allahom ne zakunete da }ete mi ga doista vratiti, osim ako ne nastradate." I po{to mu se oni zakle{e, on re~e: "Allah je jamac za ono {to smo utana~ili!
67. "O sinovi moji," – re~e onda – "ne ulazite na jednu kapiju, ve} na razne kapije, a ja vas nemogu spasiti od onoga {to vam Allah odredi; mo} pripada jedino Njemu, ja se u Njega uzdam, i neka se samo u Njega uzdaju oni koji se uzdaju!’
68. I kad u|o{e onako kako im je otac njihov naredio, to im nimalo nije pomoglo da budu po{te|eni onoga {to im je Allah bio odredio, jedino se ostvarila `elja Jakubova, koju je izvr{io, a on je, uistinu, veliki znalac bio, zato {to smo ga Mi nau~ili, ali ve}ina ljudi ne zna.
69. I kad izi|o{e pred Jusufa, on privi na grudi brata svoga i re~e; "Ja sam, doista, brat tvoj i ne `alosti se zbog onoga {to su oni uradili."
70. I po{to ih namiri potrebnom hranom, stavi jednu ~a{u u tovar brata svoga, a poslije jedan glasnik stade vikati: "O karavano, vi ste, doista, kradljivci!"
71. Oni im pristupi{e i upita{e: "[ta tra`ite?"
72. "Tra`imo vladarevu ~a{u" – odgovori{e. – "Ko je donese, dobi}e kamilin tovar hrane. Ja za to jam~im!"
73. Allaha nam", - reko{e oni – "vi znate da mi nismo do{li da ~inimo nered na zemlji, i mi nismo kradljivci."
74. "A kakva mu je kazna ako ne govorite isitnu?" – upita{e.
75. "Kazna je onome u ~ijem se tovaru na|e – sam on" – odgovori{e. – "Eto tako mi ka`njavamo kradljivce."
76. I on po~e s vre}ama njihovim, prije vre}a brata svoga, a onda izvadi ~a{u iz vre}e brata svoga. – Mi pou~ismo Jusufa da tako varku izvede. – On po vladarevu zakonu nije mogao da uzme kao roba brata svoga, ali je mogao Allahovim dopu{tenjem. Mi uzvisujemo onoga koga Mi ho}emo, a nad svakim znalcem ima jo{ znaniji.
77. "Ako je on ukrao", - reko{e oni -, "pa i prije je brat njegov krao!: I Jusuf im ne re~e ni{ta. "Vi ste u gorem polo`aju" – pomisli u sebi -, Allah dobro zna kako je bilo to o ~emu govorite.
78. "O upravni~e," – reko{e oni – "on ima vrlo stara oca, pa uzmi jednog od nas umjesto njega! Mi vidimo da si ti dobara ~ovjek."
79. "Sa~uvaj Bo`e," – re~e – "da uzmeme nekog drugog do onoga u koga smo na{ predmet na{li! Tada bismo zaista bili nepravedni!’
80. I kad izgubi{e svaku nadu, odvoji{e se u stranu da se posavjetuju. "Zar ne znate" – re~e najstariji me|u njima – "da ste se ocu svom Allahom zakleli, a i prije Jusufa upropastili. Ne}u napustiti ovu zamlju dok mi to otac moj ne dozvoli ili dok Allah u moju korist ne presudi, a On je Sudija najbolji.
81. Vratite se ocu svome pa recite: ,O O~e na{, sin tvoj je ukrao; mi tvrdimo samo ono {to smo vidjeli, a mi se nismo mogli onoga {to je bilo su|eno sa~uvati.
82. Pitaj grad u kome smo boravili i karavanu s kojom smo do{li. Mi zaista govorimo istinu!"
83. "Nije tako" – re~e jakub – "u du{ama va{im je ponikla zla misao, i ja se ne}u jadati, nadam se da }e mi ih Allah sve vratiti; uisitnu. On sve zna i mudar je."
84. I okrenu se od njih i re~e: "O Jusufe, tugo moja!" – a o~i su mu bile pobjeljele od jada, bio je vrlo poti{ten.
85. "Allaha nam," – reko{e oni – "ti toliko spominje{ Jusufa da }e{ te{ko oboljeti ili umrijeti!"
86. "Ja tugu svoju i jad svoj pred Allah iznosim, a od Allaha znam ono {to vi ne znate" – re~e on.
87. "O sinovi moji, idite i raspitajte se za Jusufa i brata njegova, i ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost."
88. I kad oni izi|o{e pred Jusufa, reko{e: "O upravni~e, i nas i ~eljad na{u pritisla je nevolja; donijeli smo malo vrijedne stvari, ali ti nam podaj punu mjeru i udijeli nam milostinju, jer Allah doista nagra|uje one koji milostinju udjeljuju."
89. "A znate li" – upita on – "{ta ste s Jusufom i bratom njegovim nepromi{ljeno uradili?"
90. "A da ti nisi, uistinu, Jusuf?" – povika{e oni. – "Da ja sam Jusuf, a ovo je brat moj, Allah nam je milost darovao; ko se bude Allaha bojao i ko strpljiv bude bio – pa, Allah, uistinu, ne}e dopustiti da propadne nagrada onima koji dobra djela ~ine."
91. "Allaha nam," – reko{e oni – "Allah te je nad nama uzvisio, mi smo doista zgrije{ili."
92. "Ja vas sada ne}u koriti: - re~e – "Allah }e vam oprostiti, od milostivih On je najmilovistiji!
93. Ovu ko{ulju moju odnesite i na lice moga oca je stavite, on }e progledati, i svu ~eljad svoju mi dovedite!"
94. I kada karavana napusti Misir, otac njihov re~e: "Ja zbilja osje}am miris Jusufov, samo ne recite da sam pomatuhio."
95. "Allaha nam," – reko{e oni – "ti i sada kao i prije grije{i{."
96. A kad glasono{a radosne vijesti do|e, on stavi ko{ulju na lice njegovo i on progleda. "Zar vam ne rekoh: - re~e – "da ja znam od Allaha ono {to vi na znate."
97. "O o~e na{," – reko{e oni – "zamoli da nam se grijesi oproste, mi smo, zaista zgrije{ili."
98. "Zamoli}u Gospodara svoga da vam oprosti" – odgovori on – "jer On pra{ta i On je milostiv."
99. I kad izi|o{e pred Jusufa, on privi roditelje svoje na grudi i re~e; "Nastanite se u Misiru, svakog straha, ako Bog da, oslobo|eni!"
100. I on roditelje svoje postavi na prijesto i oni mu se svi pokloni{e, pa on re~e: "O o~e moj, ovo je tuma~enje moga sna nekada{njeg. Gospodar moj ga je ispunio. Allah je bio dobar prema meni kad me je iz tamnice izbavio i vas iz pustinje doveo, nakon {to je {ejtan izme|u mene i bra}e moje bio razdor posijao. Gospodar moj je zaista milostiv onome kome On ho}e, i On, zaista, sva zna i mudar je!
101. Gospodaru moj, Ti si mi dao dio vlasti i nau~io me tuma~enju nakih snova! O Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti si Za{titinik moj i na ovom i na onom svijetu; daj da umrem kao musliman i pridru`i me onima koji su dobri!"
102. Eto to su neke nepoznate vijesti koje Mi tebi objavljujemo, a ti nisi bio s njima kada su se oni odlu~ili, i kada su onako lukavi bili.
103. A ve}ina ljudi, ma koliko ti `elio, na}e biti vjernici.
104. Ti od ovih ne tra`i{ nagradu za Kur’an, on je samo opomena svim svjetovima.
105. A koliko ima znamenja na nabesima i na Zemlji pored kojih prolaze, od kojih oni glave okre}u!
106. Ve}ina ovih ne vjeruje u Allaha, nego druge Njemu smatra ravnim.
107. Zar mogu biti sigurni da ih nevolja, kao Allahova kazna, ne}e sti}i ili da ih ~as su|eni ne}e iznenaditi, a da oni to ne}e ni primjetiti?
108. Reci: "Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imaju}i jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je hvaljen Allah, ja Njemu nikoga ne smatram ravnim."
109. A Mi smo i prije tebe samo ljude slali, gra|ane kojima smo objave objavljivali. Zar ovi ne putuju po svijetu, pa ne vide kako su skon~ali oni prije njih, - a onaj svijet je doista bolji za one koji se budu Allaha bojali – zar se ne}ete opametiti!
110. I kad bi poslanici gotovo nadu izgubili i pomi{ljali da }e ih la{cima proglasiti, pomo} Na{a bi im do{la; Mi bismo spasili one koje smo Mi htjeli, a kazna Na{a ne bi mimoi{la narod nevjerni~ki!
111. O kazivanju o njima je pouka za one koji su razumom obdareni. Kur’an nije izmi{ljena besjeda, on priznaje da su istinite knjige prije njega objavljene, i obja{njava sve, i putokaz je i milost naroda koji vjeruje.